Zagrebački velesajam – propaganda i publicitet 1956. – 1970.

Iz teksta Sonje Leboš:
“Razdoblje na kojem je težište izložbe Zagrebački velesajam: propaganda i publicitet 1956.-1970. epoha je vrhunca Hladnog rata, utrke u naoružanju i nadmetanja velikih sila (poglavito SAD i SSSR-a) u atomskom naoružanju. Tim velikim silama je bilo itekako stalo da domete svojih industrija izlože na Zagrebačkom velesajmu – neovisno o tome je li to Apollo 8 ili automat za sladoled, ratni avioni, ili pak uređaji za dubinsko bušenje – velike sile su se natjecale tko će se pokazati razvijenijom i moćnijom. Nije teško razumjeti zašto su SAD mahom osvajale srca posjetitelja Zagrebačkog velesajma: sladoled koji je curio s automata u savršeni oblik ili masni pečeni pilić koji se okretao na mehaničkom ražnju svakako su bili slasnija poslastica od parnih kotlova SSSR-a. U tom ekonomskom, političkom, militarističkom ali i kulturnom imperijalizmu, Zagrebački velesajam ne samo da se izvrsno snalazio, već je i sâm funkcionirao kao stameni samostalan prostorni komunikacijski dispozitiv, unutar kojeg se vršila intenzivna ekonomska, kulturološka, trgovinska ali i politička propaganda. Tako će se ovaj tekst pozabaviti s nekoliko studija slučaja koji govore o tome kako je Zagrebački velesajam sudjelovao u masovnoj propagandi u socijalističkom društvu. Dvije studije slučaja se odnose na medij televizije, koji se tada tek zahuktavao do svog punog potencijala i današnje posvemašnje ekranizacije ljudskog habitata, jedan na tisak, koji je zahvaljujući rotacijskim tehnikama u ono vrijeme dopirao do milijuna ljudi, a četvrti se odnosi na medij filma, koji je tijekom 1950-ih i 1960-ih doživljavao svoj apsolutni vrhunac, te do pojave televizije ponajviše utjecao na životne odabire, ali i ponašanje, stil, a time i individualni identitet. Sredinom 1950-ih glavno sredstvo državne audiovizualne propagande bile su Filmske novosti. No, u kolovozu 1956. Mario Fanelli stavlja čelnicima radiotelevizijske kuće na uvid plan „Organizacije eksperimentalnog TV studija TV Zagreb“. Nakon interne projekcije pokusnog kontrolnog programa iz Jurišićeve ulice, te odluke o prijenosu otvorenja Zagrebačkog velesajma južno od Save, dogovoreni su pokusi na toj novoj lokaciji. Za tu priliku kamere i nužni uređaji montirani su u malom paviljonu sagrađenom uz glavni ulaz (Ilustracija br.), a korišten je i jedan kran koji je na Velesajam stigao kao izložak. U to vrijeme u Zagrebu, Hrvatskoj ili Jugoslaviji nitko nije imao televizor, pa se prijenos pratio preko malobrojnih aparata u izlozima i u nekoliko kavana. Natpis „TV Studio Zagreb“ tako se prvi puta emitirao 7. rujna 1956., a nakon špice pojavila se slika s kamere na krovu.

Iz teksta Lane Lovrenčić:
“Propaganda, ured za štampu, kao što i sam naziv govori, ključno je tijelo zaduženo za oblikovanje svih tiskovina vezanih uz sajamske aktivnosti. Od svog osnutka on tijesno surađuje s Ozehom, s čijim propagandistima već 1947. godine osmišljava Katalog Zagrebačkog velesajma, publikaciju koja prati svaki velesajam (Jesenski međunarodni i Proljetni Zagrebački velesajam, pokrenut 1953. godine). Katalog je od početka višejezičan – uz srpsko-hrvatski, tekstovi su još na engleskom, francuskom, njemačkom, talijanskom i ruskom. Odabran je format koji omogućava lako korištenje te pohranu u torbu ili džep sakoa. Koncept kataloga neće se bitno mijenjati u narednim desetljećima, no pažljivijim pregledom njegova izgleda i sadržaja iščitavaju se suptilne promjene vezane uz oblikovanje ključnih poruka i pristup vizualnom oblikovanju, tehnički i tehnološki razvoj tiska, odnos prema autorskim pravima fotografa i primijenjenih umjetnika koji sudjeluju u njegovom nastanku, značaja turizma kao privredne grane te broja izlagača koji sudjeluju na sajmovima. Uvodnik svakoga broja piše generalni direktor Velesajma, Ivan Bačun, u kojemu se uz opetovanu želju za suradnjom s inozemnim tržištima, šalju poruke o važnosti i veličini predmetne sajamske manifestacije te naglašava značaj pojedinih industrijskih grana jugoslavenskog gospodarstva. S razvojem tiskarskih tehnika, katalog iz godine u godinu sadrži sve više priloga u boji, što se u najvećoj mjeri odnosi na fotografije i reklame velikih firmi. Uz navođenje autora fotografija u impresumu, u pojedinim brojevima potpisane su i pojedine fotografije za koje se smatralo da osim dokumentarne posjeduju i umjetničke kvalitete, a koje uglavnom prikazuju kulturne i prirodne ljepote zemlje. Tako se na popisu suradnika nalaze naša ponajbolja fotografska imena kao što su Tošo Dabac, Mladen Grčević, Milan Pavić, Vilko Zuber i Ante Brkan, kao i fotografske agencije kao što je AGEFOTO ili pak fotografske službe turističkih zajednica i konzervatorskih ureda. Od 1958. u impresumu se navodi metteur tj. slovoslagar koji katalog slaže pred tisak (Ivana Kögla 1963. zamijenit će Vinko Karabatić), dok se od jesenskog sajma 1961. potpisuje i autor naslovnice koji u pravilu oblikuje i prateći plakat: Osman Berberović dao je vizualni identitet dvjema manifestacijama (jesen 1961. i proljeće 1962.), Edo Murtić zadužen je za vizuale u Međunarodnog jesenskog velesajma 1962., dok od 1963. do 1967. taj posao preuzima Gmitar Obradović. Slavko Henigsman oblikuje naslovnice kataloga iz 1968. i 1969., dok kataloge iz 1970. potpisuje Dušan Bekar. Najzanimljivija rješenja naslovnica međutim zasigurno su ona iz druge polovine pedesetih koje pokazuju „sretno“ traženje vizualnog identiteta i istraživanje komunikacijskih mogućnosti tiskovina u privredi i sajmovanju.

Iz teksta Sanje Bachrach Krištofić:

“U razdoblju prije televizije i masovne upotrebe elektroničkih medija, plakat je bio primarni vizualni

kanal propagande, reklame i kulture. Nalazio se u javnim prostorima, bio je lako dostupan širokom

krugu ljudi, imao je snažan vizualni učinak te propagandnu, kulturnu, edukativnu i estetsku

funkciju. Vrijeme je to kada poslijeratni Zagreb i Jugoslavija ulaze u razdoblje modernizacije i

međunarodne razmjene; Velesajam je veliki izlog razvoja industrije i tehnologije, a plakat glavni

medij promocije. I dok su stilske značajke 1950-ih alegorija te industrijski motivi (kotači, dizalice,

kranovi, zupčanici, zrake svjetla), izvedeni često često s višebojnom litografijom i s jasnim

informacijskim poljima (plakat Ferda Bisa iz 1950. tiskan u Štamparskom zavodu “Ognjen Prica”),

sredinom desetljeća i tijekom 1960-ih dominira geometrijska apstrakcija i redukcija: ravne plohe i

osnovne boje, rasteri, dinamične dijagonale, modularna kompozicija, čista tipografija.

agrebački velesajam i njegovi specijalizirani sajmovi, brojne kulturne manifestacije i festivali koriste

plakate ne samo za promociju, nego i za stvaranje imidža progresivnog društva. Višejezični plakati i

usklađenost s trendovima europske i svjetske grafike odražavaju otvorenost Jugoslavije prema

Zapadu. Među autorima koji potpisuju dizajn velesajamskih plakata tijekom ovog razdoblja

su: Ferdo Bis, Matija Zlamalik, Ivo Režek, Ljubo Babić, Osman Berberović, Žarko Beker, Milan

Vulpe, Aleksandar Ljahnicky i Slavko Henigsman. Mada različitih umjetničkih dosega, plakati

konsolidiraju modernistički identitet vremena: od propagandne naracije ka univerzalnom vizualnom

jeziku industrijskog doba—geometrija, modul, tipografija kao glavna “slika”—te spajaju arhitekturu

paviljona, izložbeni dizajn i grafiku u jedinstvenu cjelinu.”