Gradovi u fokusu Zoje Dumengjic
Kustosica: Sonja Leboš
Koordinatorica : Luana Lojić
Nema proizvodnje grada bez čina gledanja. Čin gledanja je naročito važan za profesiju arhitekta. Odnos ruke i uma koji se uspostavlja crtežom, dugačiji je od odnosa oka i uma koji se uspostavlja kroz čin fotografije. Fotografije gradova kojima je putovala Zoja Dumengjic (a bilo ih je mnogo: od evropskih i mediteranskih do azijskih) odišu habitusom znatiželjnog, ali odmjerenog promatrača.
Ovom malom virtualnom izložbom predstavljamo gradove koji su Zoji predstavljali mjesta na kojima se odvijao njen život - to su prije svega Dubrovnik i Zagreb. Zoja je u Zagrebu živjela, a Dubrovniku se stalno vraćala, što pokazuju bezbrojne fotografije tog grada u njenoj ostavštini u Muzeju arhitekture u Zagrebu. Zagreb je Zagreb ranih 1920-ih, a drugi gradovi snimljeni su nakon 2. svjetskog rata, u novom socijalističkom društvu kakvo se u Zagrebu imaginiralo 1930-ih.
Uz ova dva grada koja su obilježila karijeru i život Zoje Dumengjic, odabrali smo Korčulu i Ston. Jednostavno - zbog njihove kamene ljepote, tako bliske Dubrovniku kojeg je Zoja toliko cijenila i voljela. Odabrali smo i Split, jer Zojine fotografije pokazuju Split i Matejušku na način koji govori o jednostavnosti kao najbitnijem obilježju mediteranskog habitusa.
Ova virtualna izložba dio je našeg programa Retropolis: manifesti za budućnost.
O autoru
Zoja Petrovna Nepenina rođena je 1904. u Odessi, a 1927. godine diplomirala je na Arhitektonskom odjelu Tehničkog fakulteta u Zagrebu. Nakon stjecanja iskustva u ateljeu Ignjata Fischera, projektantica je u Higijenskom zavodu Škole narodnog zdravlja, Državnom projektnom zavodu Pliva, Ministarstvu zdravstva te Arhitektonsko-projektnom zavodu te vodi samostalni Arhitektonsko projektni biro Dumengjić od 1954. do 1975. godine.
Opus od 188 projekata u podjednakom omjeru satkan je od izvedbi, nagrađenih natječajnih radova i nerealiziranih projekata. Njezin doprinos najistaknutiji je na području brojnih realizacija zdravstvene arhitekture, a širok spektar projektnih zadataka obilježava natječajni ciklus od 72 rada od čega su 62 rada nagrađena, i to 20 prvim plasmanom.
Projekte arhitektice Zoje Dumengjić obilježavaju jasno strukturirana funkcionalna rješenja, ostvarena na temelju rigidne analize projektnog programa i datosti lokacije. Promišljajući funkcionalnost, ne samo s racionalno-organizacijskog aspekta, već i s psihološkog i sociološkog, težište svojih nastojanja usmjerava korisniku.
Čovjeku namjenjuje svijetle i prozračne prostore interijera, maksimalno obogaćene atributima okolnog krajolika,otvorenim vizurama i vanjskim prostorima. Ostvarena na temelju suverenog vladanja funkcionalnim i konstruktivnim komponentama arhitekture, inventivna projektna nastojanja arhitektice Dumengjić manifestirala su specifičan oblikovni izraz, koji se očituje raščlanjivanjem poprečnog presjeka, odnosno slojevitošću arhitektonske ovojnice.
Kapitalno ostvarenje njezina opusa jest sklop splitske opće bolnice, čiji projekt datira iz 1951. godine. Zatečenu lokaciju na Firulama obilježavale su tri disperzno postavljene zgrade, pad terena od čak 20 m prema jugu te urbanistički uvjeti koji su nalagali maksimalne četiri etaže u skladu s postojećim Kirurškim odjelom Lavoslava Horvata (1936.-1940.). Projektantica rješenje strukturira paralelno sa zatečenim Horvatovim odjelom, artikulirajući temu prilaznog trga u sjeverozapadnom dijelu s polikliničkim sadržajima za vanjske pacijente. Stacionarnim pacijentima, bolesnicima na liječenju, poklanja najljepšu poziciju i prekrasne vizure na more i splitski arhipelag. Obogaćujući svaku bolesničku sobu terasom, povezuje ih u jedinstveni potez galerija. Velebna galerijska fronta integrira nekolicinu funkcionalnih komponenti; predstavlja vanjske dnevne boravke bolesnika, koji u mediteranskom podneblju funkcioniraju gotovo cijelu godinu, paralelnu internu komunikaciju bolesnika i posjetitelja, čime se rasterećuje središnji koridor, odnosno obogaćenje psiho-socijalnom komponentom, jer ljudi u neizvjesnim životnim situacijama, kada su u nevolji, vole gledati u daljinu, međusobno se sreću tješe, dijele brige. „Tamo se ljudi liječe. To je najhumaniji prostor koji znam“, kako je za bolnicu na Firulama rekao akademik Dinko Kovačić. Galerije ujedno predstavljaju i zaštitu od jakog južnog osunčanja, što je jedan od primarnih problema južnog podneblja.
Preuzeto s mrežnih stranica Društva arhitekata Zagreba.
