in memoriam Branko Lentic

Prije desetak dana, točnije 14. veljače, u Zagrebu je preminuo Branko Lentić, televizijski novinar koji se bavio istraživačkim novinarstvom u vrijeme kada za to još nije postojao naziv. No bilo je to jednako opasno kao i danas, što se možda najbolje vidi i čuje iz opaske naratora u reportaži Dinamitaši, koja govori o prijetnjama koje dobiva televizijska ekipa, snimajući izjave onih koji su se ohrabrili da nešto kažu o toj ilegalnoj raboti u kojoj su mnogi izgubili jednu, a ponekad i obje šake, oglušili ili oslijepili. Rabota je to koja se razvila u vrijeme kada se gradila Jadranska magistrala, što praktički znači u razdoblju od 20 godina (1945-1964) dinamit je bio dostupan onima koji su na taj način prehranjivali gladna usta. Međutim, u vrijeme kada Lentić snima Dinamitaše, a to je 1974. godine, ribu dinamitom love oni koji od novca zarađenog prodajom te ribe ugostiteljima po cijeni tri puta manjoj no što je redovna cijena legalno ulovljene ribe, grade kuće za iznajmljivanje, kupuju brodove i automobile.

No Lentićeva reportaža na kojoj se duže želimo zadržati jest Zagreb, bijeli grad. Nastala 1969. godine u okviru tadašnjeg popularnog dokumentarnog serijala Objektiv 350 kojeg je vodio novinar Zvonko Letica, reportaža kreće iz blatnog dvorišta tadašnjeg sjedišta javne televizije u Dežmanovom prolazu, te snima izjave građana na nekoliko lokacija, između ostalog na Trešnjevci, na glavnom zagrebačkom trgu - tada Trgu Republike, na Mažuranićevom trgu i na Glavnom kolodvoru.

Na Trešnjevci, stanari malih kućeraka žale se na svoje susjede koji na njih bacaju smeće i otpatke iz svojih kuhinja smješetnih u visokogradnjama. Plastična je to slika rastućih klasnih razlika koje se ogledaju u opreci vertikalno/prizemno stanovanje. Na Trgu Republike, građani i građanke žale se na nebrigu gradskih očeva za čistoću grada, ili pak na predugi period rekonstrukcije Hrvatskog narodnog kazališta. S druge strane, na istom tom trgu upoznajemo mikro-internacionalnu zajednicu čistača cipela, među kojima je i Rus s Kavkaza, u Zagrebu od 1924. godine. Na Mažuranićevom trgu građani dugo čekaju prijevoz za novoizgrađene dijelove grada: Remetinec, Savski gaj, Trnsko,..."Teško je doći do novog Zagreba...". Na Glavnom kolodvoru pak - Jugoslavija u malom: jabuke stižu čak iz Makedonije, obitelj s Kosova u posjetu je rođaku koji služi vojni rok, žene čak iz Virovitice dolaze na zagrebačke tržnice prodavati jaja (prodaja je dobra, jer je još uvijek prva polovica mjeseca, a "do petnaestog ljudi još imaju novaca"), dok kući odnose ćebad, a tu su i nebrojene obitelji koje u Zagrebu dolaze zbog posjeta bolnicama i advokatima.

Dok se Zagrepčani žale kako "sav novac ide negdje drugdje, a ne znamo gdje", aludirajući pritom na federativni republički centar Beograd, zaboravljaju da su i oni sami u povlaštenom položaju u odnosu na ostale stanovnike republike Hrvatske, koji u svojim sredinama nemaju bolnice ni advokate. Stanovnici tadašnjeg Novog Zagreba nisu bili u to vrijeme u lošijem položaju u odnosu na stanovnike novogradnji i visokogradnji u Londonu ili Rotterdamu (o čemu npr. govore dokumentarni filmovi poput High Rise Dreams ili recentniji Rotterdam 2040), koji su također u zamjenu za blagodati poput tople vode i grijanih stanova trpili duge sate putovanja od kuće do radnog mjesta i natrag.

Sve to ne opravdava manjkavosti urbanog planiranja ni u Zagrebu niti Rotterdamu i Londonu (gdje su nesreće uzrokovane lošim planiranjem ili lošom izvedbom prečesto odista bile tragične, kao prošlogodišnji požar u Grenfell tornju), no iz današnje perspektive svakodnevice Republike Hrvatske, treba imati na umu da je Branko Lentić upućivao sistemsku kritiku ondašnjem političkom establišmentu i projicirao istu na male ekrane, što je danas, uz časne iznimke poput prošlogodišnjeg serijala Silvane Menđušić "Stambeno pitanje", tek velika - rijetkost.