Vrijeme oporavka
Kustosi/ce: Matej Knežević, Ivana Meštrov
Radno vrijeme: od 9 do 19 sati svaki dan.
Inicijativa i produkcija: Udruga za interdisciplinarna i interkulturalna istraživanja (UIII) u suradnji s Galerijom „Ligatura“ pri KBC „Sestre milosrdnice“
Podrška: Ministarstvo kulture i medija RH i Grad Zagreb – Ured za kulturu i civilno društvo
Rad UIII-a institucionalno podržavaju Grad Zagreb – Ured za kulturu i civilno društvo te Zaklada „Kultura nova“
Kako prostor može sudjelovati u skrbi?
Od Zoje Dumengjić do Alvara Aalta, arhitektura bolnica i lječilišta razvijala je ideju da liječenje nije samo pitanje medicinske funkcije. Svjetlo, boja, zrak, pogled, materijal i odnos prema prirodi mogu postati dio iskustva oporavka. U projektima Zoje Dumengjić bolnica se pojavljuje kao prostor koji, osim liječenja, organizira svakodnevni život. U Paimio Sanatoriumu Aalto prostor promišlja iz perspektive pacijenta.
Ta se povijest arhitekture i splet referenci u autoričinom posebno osmišljenom časopisu za Ligaturu, ZOJA – časopis za njegu i skrb, susreće s književnošću: tekstovi su isprepleteni citatima iz Čarobnog brijega Thomasa Manna. Sanatorij u Mannovom tekstu nije samo mjesto liječenja, nego i izdvojeni svijet u kojem se mijenjaju odnos prema vremenu, tijelu, svakodnevici i drugima.
Maja Marković ovu povijest kroz dugogodišnje bavljenje ostavštinom Zoje Dumengjić ne rekonstruira, nego je nastavlja vlastitim umjetničkim jezikom. Zanima je što oporavak i njega mogu značiti u okvirima jednog prostora namijenjenog liječenju danas i kako se mogu dogoditi kroz neposredan, otjelovljen susret korisnika i korisnica s prostorom.
U bolničkom hodniku uz spomenuti samizdat Maja Marković postavlja stoga i niz autorski izrađenih keramičkih pločica čije tople, svjetlom okupane boje i materijalne površine izražene taktilnosti unose drugačiju kvalitetu iskustva prostora.
Upravo zato njihov učinak nije moguće svesti na dekoraciju. Marković promišlja boju i ritam kao oblik atmosfere, kao nešto što može biti uz tijelo bez zahtjeva da nešto od njega traži. Umjesto da umjetnost u bolnici postavi kao objekt za gledanje, ona je uvodi kao prostornu gestu pažnje, ekologije pogleda, mekoće i usporavanja.
Njezina praksa tako otvara pitanje kako prostor može višestruko sudjelovati u oporavku, njezi i skrbi, točnije kako uz svoju osnovnu funkciju, komplementarno može postajati društveniji, uključiviji, mekaniji i pažljiviji prema svim onima koji ga privremeno nastanjuju.
Ivana Meštrov
O autoru
Maja Marković vizualna je umjetnica rođena u Zagrebu 17. rujna 1979. godine. Magistrirala je slikarstvo na nastavničkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti 2011. u Zagrebu u klasi profesora Ante Rašića. Član je HZSU-a i HDLU-a. Živi i radi u Zagrebu. U svom radu naglasak stavlja na stvaranju (ne)specifičnog mjesta odigravanja neplaniranih i privremenih odnosa pomoću prostornih instalacija proširenih objektima od papira i drva, crtežima u kojima prikazuje arheološke lokacije, tlocrte interijera i tlocrte zemljišta, neizgrađene objekte i ruševine, koristeći ih kao prizore u kojima je naznačena nemogućnost daljnje interpretacije događaja. Posljednjih nekoliko godina istražuje prostor, interpretira ga pokušavajući doprijeti do njegove cjelovitosti – i to izdvajanjem detalja pomoću kojih progovara o svijetu. Uglavnom stvarajući u tehnici crteža koje proširuje u prostorne instalacije/scenografije složene iz više dijelova i efemrne građe (drvo, keramika, crtež, papir, staklo), njen rad blizak je estetici modernizma i dvojakom karakteru arhitekture i urbanizma toga doba. Često sadrže i zvuk ili projekciju prikupljenog materijala.
