Pansinijevi dani 2026
Petra Belc Krnjaić, Sonja Leboš, Geri Weber
Urednica: Sonja Leboš
Koncept i produkcija: Udruga za interdisciplinarna i interkulturalna istraživanja (UIII)
www.uiii.hr
U suradnji s: Austrijski kulturni forum Zagreb, Centar za kulturu Korčula, Gradska knjižnica „Ivan Vidali“, sixpackfilm
Vizualni identitet i grafičko oblikovanje: Roko Jeričević
Podrška: Austrijski kulturni forum Zagreb, Hrvatski audiovizualni centar, Ministarstvo kulture i medija RH
Zahvala: Kinoklub Zagreb, Hrvatski filmski savez
Rad Udruge za interdisciplinarna i interkulturalna istraživanja institucionalno podržavaju Grad Zagreb – Ured za kulturu i civilno društvo i Zaklada „Kultura nova“.
Sponzor:
Aminess Hoteli
PROGRAM
Četvrtak, 1. listopada 2026.
Kino-dvorana Centra za kulturu Korčula
20 – 22h
Retrospektiva Siegfrieda A. Fruahufa
kustosi: Petra Belc Krnjaić, Gerald Weber
Blow-up (2000), 1’30’’
Mirror Mechanics (2005), 8’
Höhenrausch (1999), 4’
Exterior Extended (2013), 9’
Where do we go (2018), 4’
Vintage Print (2015), 13’
Schwere Augen remastered (2017), 10’
Thrown (2018), 1’
FLIM FLAM (2026), 15’
Thorax (2019), 8’
Razgovor: Petra Belc Krnjaić, Siegfried A. Fruhauf, Gerald Weber
Petak, 2. listopada 2026.
Kino-dvorana Centra za kulturu Korčula
21 – 23h
Prošireni film i izvedba uživo
''Siegfried Fruhauf predstavlja Gilda Bavčevića i Igora Stangliczkog''
Kustosica: Sonja Leboš
Subota, 3. listopada 2026.
Gradska knjižnica „Ivan Vidali“
18-19.30
Promocija knjige ''Osobne stranice – odabrani tekstovi Mihovila Pansinija''
Sudjeluju: Petra Belc Krnjaić, urednica; Sonja Leboš (UIII) i Milojka Skokandić (Gradska knjižnica „Ivan Vidali“), nakladnice
Kino-dvorana Centra za kulturu Korčula
20-21
Filmski program: Mediteranska trilogija Mihovila Pansinija
Kustosica: Sonja Leboš
Brodovi ne pristaju (1955), 14’32’’
Siesta (1958), 6’
Zahod (1963), 17’
O programu
Dijalog o misteriju filma
Ovaj program donosi retrospektivu austrijskog redatelja eksperimentalnih filmova Siegfrieda A. Fruhaufa, čiji opus stupa u dijalog s ocem hrvatskog eksperimentalnog filma, Mihovilom Pansinijem. “Od djetinjstva kao pred čudom, koje mi ni jedno tumačenje ne može protumačiti, stojim pred gramofonskom pločom i namotajem filmske trake. To vremenskoprostorno jedinstvo znači mi magiju i naučni zadatak” – tako je Pansini opisao svoju zadivljenost filmom i kinom. Djelujući u 1950-ima i 1960-ima, bez poznate tradicije na koju bi se oslonio, vođen jedino intuicijom i znatiželjom, Pansini je stvorio opus koji je u svoje doba bio avangardan, a i danas ostaje izuzetno relevantan sugovornik suvremenom eksperimentalnom filmu, osobito austrijskom. Filmovi Siegfrieda A. Fruhaufa u ovom programu odabrani su zbog svojeg transhistorijskog dijaloga s Pansinijevom metodom, čak i ondje gdje se vizualni rezultati filmova razilaze. Sâm je Fruhauf izjavio da ga ne zanima umjetnost, nego život: "postoje mnogi aspekti koji se poigravaju prostorom kina: kao medij, kino ima najveći filozofski potencijal. Od svega što svijet znači, ono sadrži najviše." To odzvanja poticajem koji je Pansinija usmjerio prema vlastitom znanstvenom istraživanju medija kroz koncept antifilma: "Antifilm je integralni dio života. Antifilm nije više film izražavanja, ekspresije, komuniciranja između autora i gledaoca, već je akt otkrivanja i istraživanja." Za obojicu filmskih stvaratelja kino postaje manje sredstvo predstavljanja svijeta, a više sredstvo istraživanja onoga što samo kino može učiniti.
Fruhaufov obračun s filmskim aparatom sustavan je, no nikad nije samo ili tek teorijski. Njegovi se filmovi iznova vraćaju elementarnim uvjetima kina: kadru, pokretu, svjetlu, projekciji, ponavljanju, materijalnoj vrpci, samom činu gledanja. U filmu Blow-Up (2000) dva pronađena kadra iz obrazovnog filma o umjetnom disanju usta na usta postaju polazište za istraživanje samog filmskog materijala. Slika, isprva svedena na uzanu vrpcu, postupno se oživljava dok ne ispuni cijeli ekran, pretvarajući pronađenu građu u ispitivanje mehaničkih uvjeta vlastitog postojanja.
U filmu Mirror Mechanics (2005) pitanje se pomiče s filmske vrpce na pogled. Žena čisti zrcalo kako bi otkrila svoj odraz, dok se ista scena istodobno zrcali unutar same slike. Zrcalo ovdje postaje model za samo kino, u kojem gledateljev čin gledanja postaje pravi predmet filma. Ta destabilizacija percepcije može se proširiti i na krajolik. U filmu Höhenrausch (1999) austrijski planinski krajolik istrgnut je iz svijeta razglednice i podvrgnut brzom virtualnom panoramiranju, ponavljanju i kognitivnom izobličenju, sve dok ne prijeđe u perceptivno ludilo – umjesto da prikazuje krajolik, Fruhauf ponovno preobražava sâm čin njegova gledanja. Filmovi Exterior Extended (2013) i Where Do We Go (2018) nastavljaju istraživati prirodne okoliše kao slike u preobrazbi, pri čemu reorganizacija slike postaje način propitivanja samog medija.
Druga se linija Fruhaufove prakse bavi kopiranjem, uslojavanjem i prijelazom između analogne i digitalne slike. U filmovima Vintage Print (2015) i Schwere Augen Remastered (2017) reprodukcija postaje proces medijskog prevođenja, u kojemu nagomilavanje i preobrazba destabiliziraju granicu između analognog i digitalnog. Film Thrown (2018) uspostavlja najizravniju vezu s Pansinijevim djelom: u tom jednominutnom kinematičkom biseru Fruhauf oslobađa pogled kamere bacajući je slobodno u zrak, zrcaleći Pansinijevo oslobađanje kamere u njegovoj Scusa Signorini iz 1963. godine.
Fruhaufova najnovija filmska varka, Flim Flam (2026), polazi od zebre i iluzornog kretanja koje poskakuje, naginje se i mijenja mjesta, otkrivajući ispod tih slojeva obmane nostalgičnu analognu sliku ruku koje čvrsto drže životinju, koja nas tijekom filma neprestano drži u vrtlogu percepcije. Naposljetku, film Thorax (2019.) objedinjuje mnoge od tih preokupacija u intenzivno tjelesnom, pročišćenom iskustvu. Film, koji Fruhauf opisuje kao "protokinematski kristal”, sažima fenomen pokrenute slike i kinematografije u bljeskove svjetla, snopove, dubinu i slojevitu percepciju. S ekrana izranja svjetleći oblik dok nas privlačenje nalik crnoj rupi uvlači iza njega, otvarajući halucinatorni kaleidoskop – sučelje između percepcije i iluzije, u kojemu se susreću analogna i digitalna estetika. Nazire se ljudsko srca, ugniježđeno ispod mreže svjetla, otkrivajući emociju iza zavodljive, matematički precizne površine tih vizualnih eksperimenata.
Ruke i srce tako se mogu shvatiti kao vizualizacija "tajne" izvedene kao "znanstveni zadatak", što sugerira da između to dvoje zapravo nema razlike. Eksperimentiranje postaje način prodiranja u misterij, i unatoč vrlo različitim povijesnim i tehnološkim okolnostima, obojica filmskih stvaratelja pristupaju filmu kao predmetu otkrića, ne tek kao predstavljanju života, već kao obliku kroz koji se mogu istraživati sama percepcija, pokret, materijalnost i stvarnost.
Petra Belc Krnjaić i Gerald Weber
Siegfried A. Fruhauf predstavlja Gilda Bavčevića i Igora Stangliczkog
U 2026. godini po prvi puta u okviru Pansinijevih dana imamo vlastitu umjetničku produkciju, što je praksa koju ćemo nastaviti u sljedećim izdanjima. Inicijalna ideja naše višegodišnje suradnice Petre Belc Krnjaić bila je neka vrst multimedijalne izvedbe, audio-vizualne transdisciplinarne suradnje našeg ovogodišnjeg počasnog gosta, Siegfrieda A. Fruhaufa (vizualna komponenta) i multimedijskih umjetnika Igora Stangliczkog i Manje Ristić (audio komponenta).[1] No, kako je Manja Ristić u vrijeme održavanja Pansinijevih dana 2026 na umjetničkoj rezidenciji u Portugalu, predložila sam da audio-komponentu povjerimo Igoru Stangliczkom i Gildu Bavčeviću.
Amalgamu senzibiliteta ova dva umjetnika prvi puta dala je priliku kustosica Nataša Kadin, su-voditeljica (zajedno s Hrvojem Pelicarićem) splitskog festivala umjetnosti zvuka Ispod bine, na desetom i, nažalost, zaključnom izdanju tog festivala.[2] Gildo Bavčević i Igor Stangliczky tako su svoj zajednički audio eksperiment po prvi puta predstavili 8. studenog 2025. u Splitu pod imenom SSŠŠ (Scratch Server & Škripe Škure).[3] [SL1]
Iako sam tog dana primarno došla vidjeti “uskrsnuće” legendarnog splitskog benda Zidar Betonsky, SSŠŠ su nadmašili moja (ne mala) očekivanja, ali i ne samo moja: publika je magnetnom pažnjom pratila izvedbu. Kao što piše Nataša Kadin, bio je to “[z]vučni performans u kojem se mehanički zvuk žica kontrabasa susreće s njihovom digitalnom reinterpretacijom u stvarnom vremenu. Mehaničke vibracije stvaraju škripu, rezonancije i fragmentirane fraze, dok kontrolirana digitalna povratna sprega, filtri i prstenasta modulacija oblikuju slojevite sekvence, „glitcheve” i isprekidane ritmove. Rezultat je zvučna mreža na granici akustičnog i sintetičkog – organsko i digitalno plešu u stalnom dijalogu, ponekad se stapajući, a ponekad zrcaleći jedno drugo, u neprekidnom procesu preobrazbe.” Jedinstveno, očaravajuće i duboko osvježavajuće zvučno iskustvo live izvedbe.
Tako u trenutku pisanja ovog teksta nastaje djelo koje bih okarakterizirala kao prošireni film, a koje smo nazvali ''Siegfried A. Fruhauf predstavlja Gilda Bavčevića i Igora Stangliczkog''. Neiskorišteni dijelovi Fruhaufovih filmova, od kojih su neki dio retrospektive koju u okviru ovogodišnjeg programa kuriraju Petra Belc Krnjaić i Gerald Weber (kao što je npr. Mirror Mechanics iz 2005. godine, ili najnoviji FLIM FLAM iz 2026. godine, zapažen na ovogodišnjem Berlinaleu kao “vizualna i akustična kontemplacija o percepciji, obmani, istini i samom filmskom mediju”),[4] a neki ne (poput djela Real, iz 2021. godine),[5] tako će dobiti nove rizomatske ekstenzije, kroz specifičan redoslijed zajednički odabranih vizualnih materijala, proces audiovizualnog komponiranja te live izvedbu Gilda Bavčevića i Igora Stangliczkog.
Sonja Leboš
Promocija knjige Osobne stranice – odabrani tekstovi Mihovila Pansinija
Pred čitateljima je prvo izdanje odabranih tekstova Mihovila Pansinija (1926.-2016.), jedinstvene figure hrvatske i jugoslavenske filmske kulture, filmskog redatelja, otorinolaringologa i mislioca čiji tekstualni opus premošćuje gotovo pola stoljeća, od sredine 1950-ih do kraja 2010-ih.
Pansini se 1954. učlanjuje u Kinoklub Zagreb i u sljedećem desetljeću režira 27 filmova, među kojima je i danas antologijska "antifilmska trilogija" (Scusa signorina, K3 ili čisto nebo bez oblaka, Dvorište) iz 1963. godine. Iste je godine pokrenuo GEFF, jedan od najranijih svjetskih festivala posvećenih avangardnom filmu, te u manifestu "Što je to antifilm" ponudio jednu od najradikalnijih vizija filma kao "nulte točke medija”, oslobođenog naracije i posvećenog čistoj kontemplaciji. Godine 1961. Pansini je prvi u povijesti ponio titulu Majstora amaterskog filma Jugoslavije.
No Pansinijev interes za film nikada nije bio odvojen od njegova liječničkog poziva. Kao specijalist otorinolaringologije koji je gotovo cijeli radni vijek proveo u zagrebačkoj Poliklinici SUVAG, uz lingvista Petra Guberinu razvijao je razumijevanje verbotonalne metode i vlastiti koncept spaciocepcije, osjeta za percepciju prostora koji objedinjuje vid, sluh, ravnotežu, dodir i propriocepciju. Njegovi tekstovi o filmu tako se čitaju kao rijedak spoj filmske teorije i neurofiziologije, pokušaj da se umjetnost objasni tijelom, a tijelo umjetnošću, dok njegovi tekstovi o verbotonalnoj metodi jednako tako posežu za filmom i umjetnošću da bi pojasnili neke od ideja koje u njima iznosi.
Ova knjiga prvi put na jednom mjestu okuplja glavninu Pansinijevih tekstova o filmu, dva opsežna razgovora s autorom objavljena 1980-ih te njegove Osobne stranice, dnevničke blogerske zapise objavljivane na mrežnim stranicama SUVAG-a, u kojima se film, jezik, kibernetika i tjelesnost isprepliću u posve osobnom, esejističkom glasu.
Za Pansinija je film uvijek bio "zagrljaj", susret gledatelja i slike toliko intenzivan da u njemu, kako je sâm rekao, "voli nestati". Ova knjiga poziv je čitateljima da se prepuste istom zagrljaju: filmolozima i filmskim kritičarima, studentima filma, ali i znanstvenicima iz Pansinijeve druge orbite, one medicinske, rehabilitacijske i govorne, da otkriju misao jednog od najoriginalnijih, a još uvijek nedovoljno vrednovanog autora hrvatske i jugoslavenske avangarde.
Uz same Pansinijeve tekstove, tu se nalazi i tekst Ivana Žaknića koji kontekstualizira filmsko stvaralaštvo Mihovila Pansinija, dok opsežan predgovor urednice donosi kartografiju Pansinijeva filmološkog i intelektualnog horizonta – od Kinokluba Zagreb i GEFF-a, preko dijaloga s Dušanom Makavejevom, Antom Peterlićem i Dušanom Stojanovićem, do kibernetike Norberta Wienera i teorije informacija.
Knjiga je nastala kao nakladnički pothvat Gradske knjižnice "Ivan Vidali" i Udruge za interdisciplinarna i interkulturalna istraživanja iz Zagreba. Urednica izdanja je filmologinja Petra Belc Krnjaić.
Petra Belc Krnjaić
Mediteranska trilogija Mihovila Pansinija
Javnosti, poglavito onoj stručnoj, kao i zaljubljenicima u eksperimentalni film, dobro je poznata prethodno spomenuta "antifilmska trilogija". No, ovdje bih predložila uvođenje mediteranske trilogije, ukotvljene u Pansinijevom rodnom gradu – Korčuli, nastale pod utjecajem mora, vjetra i otočnosti, kroz pažljivo promatranje ljudi i njihovih običaja i navika u mediteranskom gradu – gradu koji možda jest malen, ali u toj minijaturnosti i u detaljima dosiže ljepotu i jedne Firence.
Mediteranska trilogija prethodi onoj ''antifilmskoj'' a njen začetak je u egzistencijalističkoj drami Brodovi ne pristaju iz 1955, koja nastaje netom nakon što se Pansini učlanio u Kinoklub Zagreb. Snimljena u mediteranskoj Korčuli, a posvećena Jevreju Franzu Kafki iz dalekog Praga, drama se otvara riječima ''Sve je samo vizualni odraz doživljenog osjećaja napuštenosti''. Film je to u kojem kameru drži Pansinijeva supruga Vesna, što se odista nikad ne spominje, iako upravo tako nastaju kadrovi u kojima vidimo i samog Pansinija kako meandrira ulicama raspoređenim u pravilnu formu ribljeg kostura. Napetost neizvjesnog se izmjenjuje s erotiziranim ali nikako vulgarnim sekvencama, stvarajući tako dojam da gledamo film koji je preteča francuskog novog vala, godardovsku studiju u malom – nemogućnost odlaska s otoka je istovremeno i nemogućnost izlaska iz vlastite kože koja se pokazuje dok se brodu koji ne pristaje maše vlastitom košuljom. No, mahanje bijelim platnom nije predaja, već pomirenje: sa sobom i sa svijetom.
Film Siesta iz 1958. godine, samom Pansiniju je njegovo najdraže djelo. Elegija mediteranske melankolije, utjelovljene u protagonistici (opet supruga Vesna), ali bez pesimizma, što je i nagnalo Dušana Makavejeva da autora s naklonošću zove ''crnim optimistom'', mogla je biti snimljena bilo gdje na europskom Mediteranu: u Crnoj Gori, Italiji, Hrvatskoj, Španjolskoj,...siesta, dalmatinski pižolot, riječ koja potječe iz istog latinskog korijena kao i talijanska riječ pisolino, ta okrepljujuća navika mediteranaca/ki koja je ovdje prikazana kao drugačije protjecanje vremena, slow motion svijeta a ne nužno popodnevno spavanje.
I na kraju, ali nikako najmanje važan, Pansinijev Zahod iz 1963., film koji bi mogao biti okarakteriziran kao celuloidna esencija empatije, poštovanje spram čovjeka, oda homini fabro, čak i kada je taj rad repetitivan i zamoran posao zbrinjavanje ljudskog ekskrementa, a ne nikakav uzvišeni zanos stvaranja. Koliko aktualno u današnjem vremenu kada se Mediteran zagrijava brzinom koaj zastrašuje, kada se njegovi stanovnici dave u izmetu kojeg izbacuju brodovi, kada nas guši otpad koji sami proizvodimo, i onaj stvarni i onaj metaforički, kada paklene vrućine nisu izazvane samo suncem već i bombama koje padaju na djecu na ne-europskom tlu.
''[G]ledanje se ostvaruje same djelomicno s pomoću vida'', upućuje nas Pansini, vodeći nas ka nekim novim gramatikama prostora, jer ''[g]ramatika je skup pravila za slaganje dijelova (riječi) u cjeline (rečenice), ali ne odnosi se same na verbalni jezik vec i na predmetnu stvarnost''.
Pansinijevi filmovi su poput analitičkog oruđa te predmetne stvarnosti, a njegova mediteranska trilogija ne ostavlja na nepcu božanske okuse masline, kruha i vina, već gorčinu čovjekova bivanja ...no, ipak, s poletom i duhom uvijek moguće mijene.
Sonja Leboš
[1] Taj prijedlog je bio inspiriran izvedbom proširene fotografije koju je Petra Belc Krnjaić kurirala i producirala za 6. Internacionalni festival fotografije – Organ vida 2014. godine (umjetnici Igor Čubrilović & Igor Stangliczky + Ivan Liik). Snimka dostupna ovdje.
[2] “[P]ostalo je jasno da festivalski format više ne može podnijeti uvjete rada u Splitu. Zato ISPOD BINE transformiramo u platformu za hibridna umjetnička istraživanja, edukacije i međunarodne suradnje. Igra se nastavlja – samo u drukčijem ritmu, s manje kompromisa i više slobode”, Nataša Kadin za Novosti, autor Lujo Parežanin, objavljeno 7. 11. 2025. Izvor: https://www.portalnovosti.com/natasha-kadin-igra-se-nastavlja-samo-u-drukcijem-ritmu/
[5] “Glazbeni spot “REAL“ Siegfrieda A. Fruhaufa: u percepciji svijeta zamagljuje se razlika između masovnih medija kakvi jesu i medija nosača na kojima su zabilježena njihova opažanja. Fruhauf je 'ponovno otkrio' klasični film braće Lumière Izlazak radnika iz tvornice (Workers Leaving the Factory) unutar istoimenog filmskog eseja Haruna Farockija. Taj je materijal prebacio s VHS-a na DVD, a zatim ga snimao izravno s monitora, pritom zumirajući pojedine detalje. Sada ti svjetlosni tragovi pulsiraju u ritmu energične skladbe sastava Attwenger, poprimajući oblik sitnih, digitalno eksplodirajućih ostataka srebrnog zrna; oni prizivaju signale iz daleke galaksije, udaljene svjetlosnim godinama, koji stižu s vremenskim kašnjenjem na ovdašnje, neadekvatne zemaljske monitore.“ Iz teksta Clausa Philippa. Izvor: https://www.siegfriedfruhauf.com/cinema/real/
O autorima
Gildo Bavčević doktorirao je na Fakultetu likovnih umjetnosti u Beogradu. U svojoj umjetničkoj praksi zaokupljen je političkim, društvenim, ekonomskim i ekološkim temama na koje najčešće upućuje u svojim akcijama i performansima, koje pažljivo dokumentira, te koristi u naknadnoj re-konceptualizaciji, kritici i prezentacijam. Istražuje i djeluje kroz medije performansa, video instalacije, fotografije, filma i zvuka. Sudjelovao je na brojnim samostalnim i grupnim izložbama i festivalima u zemlji i inozemstvu. Od recentnih radova izdvaja se Može više! Mora više! u kojem je naglasak na samom procesu dokumentiranja izvedbi koje se odvijaju onkraj spektakla i prividnog sjaja kapitalizma na primjerima snimljenima u našoj regiji.
Petra Belc Krnjaić doktorirala je tezom u polju eksperimentalnog filma (tema Poetika jugoslavenskog eksperimentalnog filma 1960-ih i 1970-ih) na Katedri za filmologiju pri Odsjeku za Komparativnu književnost Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Prethodno je završila Obrazovni program Centra za ženske studije u Zagrebu, i studij filozofije i komparativne religije na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove. Niz godina radila je kao montažerka i producentica filmskih i televizijskih najava i promocije TV programa. Istražuje polja feminizma, suvremene umjetnosti, eksperimentalnog filma te arhiviranja i očuvanja substandardnih filmskih formata. Volontira u Odsjeku za očuvanje baštine Kinokluba Zagreb.
Siegfried A. Fruhauf studirao je eksperimentalni vizualni dizajn na Sveučilištu za umjetnički i industrijski dizajn u Linzu, gdje se prvi put susreo s austrijskom filmskom avangardom. Od 2002. do 2008. godine obnašao je dužnost programskog direktora festivala medija za mlade Youki u Welsu. Od 2009. predaje na Sveučilištu za umjetnički i industrijski dizajn u Linzu, sada kao viši umjetnički suradnik. U proljetnom semestru 2017. godine bio je gostujući profesor na Tehničkom sveučilištu u Beču, na Institutu za arhitekturu i dizajn. Autor je brojnih radova i izložbi na području filma, videa i fotografije. Sudjelovao je na raznim važnim međunarodnim filmskim festivalima (Filmski festival u Cannesu, Međunarodni filmski festival u Veneciji, Berlinale, Sundance Film Festival, i dr.). Dobitnik je Austrijske umjetničke nagrade za film (2018.) i Nagrade za kulturu Gornje Austrije u kategoriji filma i videa (2022.).
Sonja Leboš je kulturalna antropologinja i hispanistica (Filozofski fakultet u Zagrebu), ekspertica za kulturni turizam (Sveučilište u Bologni, Platforma UNIADRION), likovna pedagoginja (Freie Hochschule Stuttgart), studirala je i scenografiju i arhitekturu u Pragu i Zagrebu. Njene aktivnosti kreću se u području kulturalnih i urbanih studija, obrazovanja i produkcije u kulturi i umjetnosti, vizualne i urbane antropologije te analize diskursa, a kustosko-umjetničko i znanstveno djelovanje na međama narativnog urbanizma i vizualnih umjetnosti, dizajna, teorije i prakse performativnosti, filma i novih medija. Doktorsku disertaciju naslova Grad na filmu, film u gradu: Zagreb 1941. – 1991., kulturno-antropološka perspektiva obranila je u studenom 2022. godine (Filozofski fakultet u Zadru). Osnivačica je Udruge za interdisciplinarna i interkulturalna istraživanja.
Igor Stangliczky je multimedijalni umjetnik, djeluje u polju handcrafted dizajna, digitalne grafike i zvuka, a u svojstvu stalnog ili gostujućeg predavača radio je u raznim umjetničkim studijima, na festivalima i u školama (Folkhogskole Skogn, Skogn, Norveška; Pottstown Public Highschool, SAD; studio 91/1, Beograd, Srbija, itd.). Surađivao na produkciji urbana urbane opreme (Art2SitOn), grafike (filmska industrija), putujuće rezidencije za istraživanje zvuka (EuropeanSoundDelta) te video i zvučnog performansa za PQ2011 (Praški kvadrijenale scenografije i scenskog prostora – „Displacements”) i dr. Član glazbenog kolektiva improvE.
Gerald Weber studirao je film, povijest i geografiju. Godine 1996. suosnovao je projektor, forum za rasprave o filmu, videu i novim medijima. Od 1998. godine djeluje u sklopu organizacije sixpackfilm, međunarodne agencije za distribuciju i prodaju austrijskih nezavisnih filmova i umjetničkih videoradova. Uz svakodnevni rad na distribuciji i promociji, osmišljava filmske programe diljem svijeta te povremeno održava predavanja i izlaganja, te piše o filmskoj estetici i svijetu filmske distribucije.
